Kako je Rovišće zagrlilo Goru 

    Imaju mala mjesta naše narodne povijesti više bratskog i sestrinskog no što bi mogli slutiti. Više sličnog, srodnog i bezvremenskog s ognja i nakovnja iste tegobne prošlosti. Bili jednom Rovišće i Gora iz doba prvih plemenskih Župa, mjesta iz doba kraljeva. Rimske i kraljevske ceste vijugale kroz njih, stoljeća ratova, silnika, nesreća i osvajača tutnjala ljupkim mjestima pod suncem, što su vazda krila u njedrima svoju prvu istinu, ko' šuma lice izvora.  

    Djetinjstvo se djetinjstvu najljepše otkriva i dijeli dobra svojih prvih darova.  Tako najmlađim stotinama đaka, stare i slavne  OŠ Rovišće, bijaše najprirodnije na svijetu prikupiti i odaslati paketiće dobrote, ohrabrenja i prijateljstva. Kako je tko najbolje uzmogao i kako je tko najljepše znao, prikupilo se od srca ono čega nema nigdje za kupiti, pa takvo i nema iskazivu cijenu. Starom su Kolomanovom cestom zaplovile dvije svijetle cestovne lađe, put Gore na Banovini nad kojom su davno bdjeli vitezovi Templari. 

    Koliko je pod zemljom vrela, rukavaca i ponornica, toliko je nad njom cesta, puteljaka i zaselaka dobrote. Utvrda utvrdu najbolje razumije. Stariji od mnogih starih kraljevskih gradova, stadoše Gora i Rovišće u isti putni zapis plemenita dneva, u isti zagrljaj prijateljstva, suosjećanja i dobrote. Treslo se pod ovom i nad ovom zemljom i trest će se valjda još stoljećima. Gradilo se, rušilo, pa opet gradilo otkada je povijest, da je već i djetetu i starcu potpuni deja vu, stati pred ruševine. Ono što smo jedni drugima uzmogli sjajem u oku i nespretnim ljudskim riječima mogli prenijeti bilo je: Zajedno smo u ovome. U svemu što ima biti. 

    Susret dviju ravnateljica koje su tek nedavno razmijenile brojeve, bio je poput susreta dviju sestara na dalekom izvoru iste domovinske rijeke. Blanka Klemić i Valentina Vujnović pokazale su svom zborničkom ljudstvu kakvim se marom, dostojanstvom i toplinom prima, prinosi, dijeli i daje. Pred malim oltarom učiteljskog svjetla nije se znalo koji je čiji plamen. Po tom smo znali da ovo nije bilo obično putovanje. 

    Cestom nad kojom lebde bezvremenske jeke, stražari „Banov kamen“ i bdiju molitve tisuću junaka; na koju kleknuše kao jedan i Jelačić, Starčević, Radić, Stepinac i Tuđman, tom cestom se prenesretna hrvatska Gora prelila Rovišću u vjerno bilogorsko srce. 

    U stotinama paketića sjalo je stotine pisama, poput poruka prijateljstva u imaginarnoj boci. Neka će od njih biti i desetke puta pročitana, čuvana godinama,  kao draga obiteljska uspomena. Sa Sunčevih je zvonika zazvonilo nad stazama gdje se korak čovjeka krijepi Srcem Stvoritelja. S naših je lica pod onim nespretnim, nepokornim maskama sjalo prijateljstvo, zahvalnost i zavjet povjerenja. Mi nismo došli onamo da „istovarimo pomoć, poslikamo se i obavimo.“ Mi nismo došlu u Goru, toliki među mnogima, nebrojeni među susretljivima, doći zastati i vratiti se isti. U onom što se zove povratak, vratili smo se oplemenjeni, ljepši, bogatiji. Dvaput smo u jednom danu prošli putokaz sa imenom Gora. Mudrošću našeg naroda mi bijasmo u Gorama. 

    OŠ Rovišće i OŠ Ivan Goran Kovačić, Gora odsad će stajati združene u mnogim malim zajedničkim djelima, projektima, putevima, planovima i pohodima. Djeca će djeci iz onih stotina pisama biti tek prethodnica jednog velikog, iskrenog, bezuvjetnog prijateljstva. Ravnateljica je ravnateljici, voditeljica školske zadruge drugoj voditeljici, seoski učitelj kolegi u crnom kaputu, kao istrgnutom iz Lovrakova dnevničkog „Uzvišenog zvanja“; prenesoše nešto shvatljivo samo onima kojim je prosvjetarska služba, služba života. Nešto je veliko i vrijedno te srijede 3. veljače 2021. podiglo srca izmorena neizvjesnošću i teškim vijestima. Na dan kad je Rovišće zagrlilo Goru, ljepšim je drhtajem zadrhtala Hrvatska.  

                                                                                                 Vlado Karagić